
Jedno poslijepodne u Splitu
Split je grad koji se ne mora tražiti — živi se u njemu. Popodne obično počinje tiho, sjenom koja puže niz kamene zidove Dioklecijanove palače, a završava žamorom konoba koje se pune gostima. Ovog dana krenuli smo bez plana, s jednim objektivom i namjerom da uhvatimo grad onakav kakav je između dva vala turista.



Ono što Split čini posebnim nije samo palača upisana na UNESCO-v popis, već način na koji se svakodnevni život isprepliće s dvije tisuće godina starim kamenom. Djeca se igraju ispred rimskih podruma, konobari nose kave preko careva mozaika, a ribari na tržnici prodaju jutarnji ulov nekoliko metara od carskog mauzoleja. Ta suprotnost — antika i sadašnjost, mramor i najlonske cekere — upravo je ono što ovaj grad čini fotogeničnim iz sata u sat.